Mogli bi mirne duše reći da je stara koliko i sam čovjek. Nemoguće je ući u trag njenim prapočecima jer se u svim poznatim civilizacijama pojavljuje kao već razrađen sistem. Zbog toga neki smatraju da nije „od ovoga svijeta“ te da su je ljudima dali bogovi.
Najraniji dokazi s kojima danas raspolažemo, potječu iz Mezopotamije.
Najstariji sačuvani tekstovi pisani su na klinastom pismu kojeg su izumili Sumerani, a oni su vladali Mezopotamijom barem od 4. tisućljeća prije Krista. Međutim, o Sumeranima se sve do sredine 19. stoljeća nije znalo ništa, čak ni da su postojali. Tek tada su arheološka istraživanja iznjedrila dokaze o narodu nepoznatog porijekla i pradomovine. Iz naše perspektive, doslovno su pali s Marsa. Njihov jezik ne nalikuje nijednom od izumrlih niti živih jezika. A sami su za sebe tvrdili da su tu od stvaranja svijeta.
Prvi astrološki tekstovi uglavnom se tiču raznih predskazanja koja su najavljivale određene nebeske pojave – najčešće eklipse. U 8. stoljeću prije Krista, mezopotamski astrolozi započeli su sustavno pratiti kretanje vidljivih planeta te svakodnevno bilježiti njihove položaje. Do 5. stoljeća prije Krista, zodijak je standardiziran kao krug od dvanaest znakova, od kojih je svaki imao točno trideset stupnjeva. Iz istog stoljeća datira i začetak natalne astrologije.
Egipat je također imao svoju astrološku tradiciju koja se, izgleda, razvijala neovisno o mezopotamskoj, no počele su se povezivati i spajati sredinom 1. tisućljeća prije Krista. U 3. stoljeću prije Krista, Egipćani su iz Mezopotamije preuzeli zodijak s 12 znakova.
U vrijeme helenizma, astrologija je dospjela u Grčku, gdje je razvijen potpuno novi sistem, koji je predstavljao sintezu egipatske i mezopotamske tradicije, uz brojne inovacije. Sistem, kojeg danas poznajemo pod nazivom helenistička astrologija, dalje je preuzeo Rim.
Skoro svi rimski carevi, počevši već od Augusta, bili su poklonici astrologije, a neki su je i prakticirali, npr. Hadrijan. Mogli bi reći da nijedan ozbiljan mislioc toga doba nije sumnjao u utjecaj kojeg je Nebo imalo na događanja na Zemlji.
S padom Zapadnog Rimskog Carstva, za astrologiju je nastupilo mračno doba, barem što se Europe tiče, jer je istovremeno na Istoku nastavila svoj procvat. Ponovo se otvoreno prakticira od 12. stoljeća. Mnogi gradovi, poput Firenze, imali su gradskog astrologa, a teško se mogla naći ijedna važna osoba, bez svog astrologa-savjetnika. Znamo da se Katarina Medici i sama bavila astrologijom, uz pomoć slavnog Nostradamusa, a bilo joj je naklonjeno najmanje 12 papa: među njima Siksto IV, Inocent VIII, Leon X i Urban VIII. Leon X je čak utemeljio katedru za astrologiju na Sveučilištu Sapienza.
I onda, s industrijskom revolucijom i razvojem prirodnih znanosti, dolazi novi pad, pa ponovni uzlet u 20. stoljeću. Ovdje moram posebno naglasiti rad utemeljitelja moderne psihologije, Carla Gustava Junga koji je koristio astrologiju kao dijagnostički alat i na određeni način udario temelje suvremenoj astrološkoj praksi.
IZVORI:
Bobrick B., Sudbonosno nebo – povijest astrologije, Zagreb 2007.
Brennan C., Hellenistic astrology – The study of fate and fortune, Amor Fati Publications, 2017.
